Premještanje znanja

povijest 5Nakon početne mistifikacije, počele su stizati realistične i objektivne informacije. Svirali su se ritmovi koje su izvodili multietnički ansambli od kojih su najznačajniji dolazili iz glavnih gradova. Tada započinju dva procesa:

  • veliki bubnjari su pozvani da žive u gradu i na taj način počinju gubiti kontakt sa selom, primarnim izvorom informacija i iz praktičnih razloga novi bubnjari se regrutiraju u urbanim područjima
  • od bubnjara se traži da sviraju ritmove drugih etničkih skupina. Ovaj fenomen je očigledan u Gvineji u kojoj većina mladih bubnjara potječe iz etničke skupine Susu (koja živi u donjoj Gvineji gdje se nalazi i glavni grad Conakry) ali moraju svirati Malinke ritmove (iz gornje Gvineje koja se nalazi 700 km udaljena od Conakryja) koje prilagođuju svom načinu bez poznavanja izvora tih ritmova.

Famoudou Konaté ostaje jedan od rijetkih koji se često vraća na selo u gornjoj Gvineji i ostaje u dodiru s ritmovima svoje etničke skupine Malinka. Posebno je poučan rad Johannesa Beera i Paula Engela s Famoudouom Konatéom za Museum Collection Berlin. To je i dalje jedan od rijetkih snimljenih zapisa kojeg prati detaljna knjižica s ritmovima smještenim u svoj kulturni kontekst i uz detaljnu glazbenu analizu.

Mamady Kargus Keita, ponikao iz Ballet Djoliba, ostaje jedan od najznačajnijih umjetnika. On je prvi postavio pravu mrežu škola i radionica (uz opciju kulturnog turizma u Gvineji) i tijekom godina je postavio vrlo visok standard učenja. Nastanjen u Belgiji, Mamady je prvi koji se u potpunosti prilagodio zahtjevima zapada. Otvoren prema svima i vrlo dobro organiziran on pomno planira svoje aktivnosti. Zapad je u njemu našao uvjerljivost i pouzdanost, repertoar koji je cjelovit i progresivan u smislu pružanja mogućnosti vrednovanja svog stupnja u svakom trenutku i pravu pedagogiju obavijenu afričkom dobrodušnošću. "Robna marka Mamady Keita" sigurno će predstavljati znak kvalitete i u predstojećim godinama.

Veliki bubnjari, kad žive u Europi, ne mogu priznati svojim učenicima da su taj i taj ritam naučili iz treće ili četvrte ruke u ansamblu. To njihovim učenicima nije dovoljno egzotično i zato dolaze u napast pričati o autentičnim ritualima sa sela iako se, recimo, određeni ritam svirao u nekoj nepristupačnoj regiji, u vrlo zatvorenoj etničkoj skupini čiju kulturu i jezik ne poznaju. Izraziti primjer je etnička skupina Baga čiji ritmovi se svugdje miješaju, a malo je onih koji poznaju njihov pravi kontekst.

U svojoj zemlji bubnjari se ne usuđuju svirati ritam kojeg ne poznaju (osim pod zaštitnim okriljem ansambla) dok se u drugim zemljama ne ustručavaju pričati bilo što sve dok su njihovi učenici zadovoljni jer treba imati odgovor na svako pitanje da bi se sačuvao obraz! I sa tog stanovišta stvari se mijenjaju: bubnjari koji se znaju prilagoditi razumiju da se danas informacije vrlo brzo prenose i da Europljani dolaze u njihova sela gdje mogu provjeriti ono što su od njih čuli.

Malo po malo izlazimo iz subjektivnog, strastvenog i emocionalnog okvira i dolazimo u fazu prepoznavanja afričkih perkusija s više poštovanja prema tom bogatstvu i bezbrojnim raznolikostima.

Nakon stjecanja nezavisnosti afričkih zemalja nastaju prvi nacionalni ansambli koji su okupili (najčešće u glavnom gradu) najbolje plesače i perkusioniste sa sela. Njihova misija bila je predstaviti kulturni identitet mladih nacija. Naviknuti na narodna slavlja, svečanosti i ceremonije, prirodnim tokom stvari, trebali su postati profesionalci koji će prilagoditi svoje sviranje i ples koreografiji nacionalnog ansambla. Tako su se našli u procjepu koji će odrediti način shvaćanja glazbe – kolektivno ili individualno – i koji će uvjetovati socijalno ponašanje, način razmišljanja o glazbi, način na koji će postaviti ruke na instrument:

  • glazbenici čija je primarna funkcija sviranje u ansamblima imaju jače izraženo zajedništvo i razvijaju posebnu senzibilnost
  • glazbenici koji sviraju na narodnim slavljima, bez iskustva sviranja u organiziranim i strukturiranim ansamblima, imaju jače izraženu individualnost.

U nacionalnim ansamblima, novom okruženju, glazbenici se moraju podrediti autoritetu, prilagođuju se sviranju u grupi, uče kako biti skroman, miran, strpljiv, kako se kontrolirati. Vrlo brzo uviđaju svoj položaj u grupi i društvenom okruženju. Činjenica da sudjeluju u zajednici umjetnika omogućuje im viši društveni status i izlaz iz anonimnosti.

Bubnjari koji su se razvijali na narodnim svečanostima, bez vodstva, prepušteni sami sebi suočeni su s tisuću i jednom zamkom rivalstva među glazbenicima. Stoga je njihovo ponašanje često konfliktno, megalomansko, a ponekad i paranoično i prati ih u cijeloj karijeri.

François Kokelaere